KRUH NAŠ SVAGDAŠNJI

Milijun je puta potvrđeno: kuća u kojoj se kruh mijesi dom je sretnih ljudi. Miris svježe ispečenog kruha ide kroz zidove, izlazi na ulice, škaklja nosove prolaznika. Miris je to svima jednako drag – on u sebi čuva nasljeđe kućnog ognjišta i obitelj skupljenu oko njega.

Krušno tijesto iziskuje da se njime bavi. Naizgled sastavljeno od običnih, nimalo uzvišenih stvari – kvasca, brašna, vode, zrnca soli, pokoje kapi maslinjaka – koje predstavljaju osnovu preživljavanja i u najgorim okolnostima. Kad ih izmiješate, rezultat je blijeda i nimalo privlačna smjesa. A onda dolaze ruke domaćice. One će ga mijesiti, stiskati, oblikovati, milovati, udarati, prijetiti mu, škakljati ga, gnječiti… tjerati ga na rast i razvoj. I tek tada, tek uz taj poticaj, kemija će proraditi i tijesto će početi bujati naočigled.

Od tog trenutka samo je nebo granica: možete ga učiniti pecivom, hljebom velikih dimenzija, pogačom, pizzom, nadjevenog, sa sjemenkama, s orašastim plodovima, sa začinskim biljem, s mesom, voćem, čokoladom… a možete i djelić pohraniti u kvas za buduće tijesto.

Znam neke ljubavi čije su priče nalik na onu o kruhu. Ispočetka su to bile obične, neprimjetne stvari – površan pozdrav, možda mala suradnja, pokoja zajednička kava. Ništa što bi dalo naslutiti snagu koja se u tom spoju dvoje ljudi krije.

Znam neke ljubavi čije su priče nalik na onu o kruhu.

A onda odjednom, nakon dosta vremena, kao potaknuto rukom nekog nebeskog pekara, nešto se pokrenulo, proradilo, otvorilo se…

I počeše se njih dvoje gledati sasvim drugim očima, kao da se prvi put vide. I svega je tu bilo: i zajedničkih dodira i kemijskih eksplozija. Ono se bezlično tijesto odjednom probudilo i počelo bujati, nadirući i puneći svijet radošću trajanja u dvoje. Zanimljivo je spomenuti: u današnjici obilježenoj brzopoteznošću svake vrste, ovakve su ljubavi dugovijeke. Traju. Bez iznimke. Nisam sigurna zašto je tome tako. Je li razlog skriven u pukoj jednostavnosti početka bez velikih očekivanja ili u odnosu koji je imao vremena sazrijeti? Ili možda je sva tajna u činjenici da odnos, baš kao i krušno tijesto, zahtijeva određen trud i napor, ponešto odricanja i stvarnu brigu? Ne znam…

Ono što znam (jer sam nekoliko puta uprskala!) jest da će vam, dodate li previše vode, tijesto biti gnjecavo i nejestivo. I da neće narasti kako valja ako ga prerano stavite peći. I da će biti neukusno ako ga ne začinite odgovarajućom količinom soli, ali i šećera. I da će biti tvrdo i skroz neprivlačno budete li ga požurivali. I da neće mirisati onako božanski, domaće, krušno, ako nije PRAVO.

Zato, dajte si truda. Strpljivo. Polako i pažljivo. Korak po korak, dajući tijestu vremena. I prije nego što mislite, pokazat će se je li recept koji ste odabrali najbolji za vas. Ako nije, ne brinite se. Samo promijenite brašno i usavršite postupak. Prije ili poslije i vaš će kruh mirisati nadaleko… Jer kako rekosmo, miris svježe ispečenog kruha miris je sretnog doma. U međuvremenu možemo zajedno vježbati na ukusnim krušnim zalogajčićima, poput ovih čiji sam recept skupila negdje u Liguriji, domovini focaccie.

TEKST – Karmela Vukov Colić
FOTO – Robert Blašković

Foccacia

U zdjelicu stavite decilitar toplog mlijeka, žličicu šećera i kvasac. Pokrijte i pustite da nabubri. U veliku zdjelu prosijte 500 g brašna kojemu dodajte 2 žličice sitno nasjeckanog svježeg ružmarina i žlicu soli, pa dodajte uzdigli kvasac. Zamijesite s toliko mlake vode da dobijete meko i podatno tijesto koje ćete mijesiti rukama barem 5 minuta. Vratite u zdjelu premazanu maslinovim uljem, prekrijte čistim ubrusom i pustite da se diže na toplom mjestu oko 2 sata.
Dignuto tijesto razvaljajte na 2 cm visine pa stavite u namašćen i malko posoljen lim za pečenje. Nabockajte površinu vršcima prstiju pa premažite maslinovim uljem. Po vrhu pobacajte masline, komadiće slanih inćuna, nasjeckane sušene rajčice i ružmarin te krupnu sol. Pecite u pećnici zagrijanoj na 180-200 stupnjeva dvadesetak minuta dok lagano ne pozlati i ne zamiriše. Servirajte narezano na komade uz čašu dobrog vina ili piva.