CASANOVA

Danas ćemo se baciti na slatko! Ne mislim na bogate čokoladne torte kakve spravljamo za rođendane, niti na bakine dizane kolače s domaćim džemom koje tamanimo nedjeljama. Mislim na lijek za dane u kojima se osjećate sputani i nemoćni da nešto promijenite, kad vas malo tko razumije dok se vi sami ne prestajete čuditi ljudima oko sebe. Lijek izmišljen u vrijeme dok su se intrige i prevare još javno, po gradskim trgovima i najreprezentativnijim dvoranama, sukobljavale s čašću i pameću.

Ne biste vjerovali – ima dana kad se osjećam kao Venecija. Okružena balvanima i sklona potonuću. U tim, hvala Bogu rijetkim trenucima, posegnem duboko u vlastito skladište teško upotrebljivih znanja i izvučem neku “priču iz života“. Nečijeg života. Pa kad sam već tako venecijanski rascjepkana kanalima svakodnevnih bedastoća, pustim uzdah dostojan najboljih s Ponte dei sospiri i sjetim se njega.

Real love is the love that sometimes arises after sensual pleasure: if it does, it is immortal; the other kind inevitably goes stale, for it lies in mere fantasy. – Giacomo Casanova

Giacomo Casanova – najpoznatiji ljubavnik svih vremena. Za moj ukus prenizak, prenestalan, neuhvatljiv, ali tako prokleto šarmantan i nezaobilazan. Taj tamnoputi Venecijanac bio je avanturist, svećenik, glazbenik, špijun, vojnik, slobodni zidar, pisac, hedonist… Ma, ljudi moji, bio je sve što je poželio!

U vlastitim je memoarima izbrojio 122 žene, neki pažljiviji brojači reći će da ih je bilo i 200-tinjak. Kako god bilo, oko svake se trudio, jer laka lovina i nije neki uspjeh, zar ne? „Znao sam da ne postoji žena koja bi mogla odoljeti neprekidnoj pažnji i ustrajnosti muškarca kojemu je namjera da se ona u njega zaljubi“, zapisao je u priči o svom životu, kao vjerujem ponajbolji recept svim muškarcima. Neprekidna pažnja i ustrajnost… mmm… baš kako bismo mi žene to poželjele! I još više od toga u svojoj je obimnoj autobiografiji ostavio i svjedočanstvo o izuzetnom gastronomskom ukusu. Dobroj se hrani i vrhunskom vinu predavao jednakom silovitošću kao i zanimljivoj i lijepoj ženi. Između avantura vrijeme je kratio gastro putovanjima, kušajući sjajne pite, likere, vina. Oštrige, tartufi, maraschino i pjenušci nama su kao afrodizijaci poznati upravo zbog njega.

Pa kad je već ovo stoljeće, baš kao i prethodno, siromašno Casanovama, bar nam je njegovom ostavštinom dano da uživamo u prividu. Uz čašicu maraschina, osluškujem vjetar koji preko Jadrana donosi zvuke muških koraka u danas neprihvatljivo visokim potpeticama, zveket ukrštenih mačeva u dvoboju, sjaj pozlate na krinki tijekom Velikog karnevala, šuškanje plahti i baldahina, mreškanje gondolom uznemirene vode u kanalu i pogled muškarca koji ne odustaje. Živio ti meni – nazdravim podignutom čašicom, a onda prinesem ustima žlicu božanskog deserta i sve nekako bude bolje. Osmjehnem se Veneciji tamo negdje preko, okrenem leđa balvanima oko mene i pustim da me „podigne“. Gotovo kako mu i ime kaže.

TEKST – Karmela Vukov-Colić
FOTO – Robert Blašković

Tiramisu da bi sam Casanova prste polizao

 

1 paket piškota (savoiarda)
4 najsvježija jaja
3 žlice mekog smeđeg šećera
1 vanilin šećer
1,5 dcl slatkog vrhnja
500 gr sira mascarpone
2 šalice jake crne kave, ohlađene
čašica maraschina
gorki kakao za posipanje

Žutanjke mutiti sa šećerom i vanilin šećerom dok se ne zapjene od miline. Dodati slatko vrhnje, pa tući i dalje da bismo dobili baršunastu smjesu. Umiješati sir koji će kremi dati čvrstoću i postojanost. Posebno istući bjelanjke (s mrvicom soli) u čvrsti snijeg. Pažljivo sljubiti dvije smjese, nježno i polako, kao kad milujete jedno drugo. Piškote (kao gondole u kanalu) namakati u kavu pomiješanu s maraschinom i slagati na pladanj. Prekriti redom kreme (kao koprenom), pa ponovno slagati namočene piškote. Završiti kremom i ostaviti da prenoći u hladnjaku. Ujutro sve obilno posipati gorkim kakaom. Sloj treba biti debeo, mek i ugodan kao lijepo sjećanje.