PROLJETNI VATROMET BOJA

Mnogi od nas, pa skoro bismo se usudili reći gotovo svi, s početkom nove godine donosimo važne odluke i vlastite deklaracije kojima sebi obećajemo da ćemo baš s tim čarobnim 01.01. početi s dijetom, zdravom prehranom, vježbanjem. Da ćemo prestati pušiti, jesti manje slatkog, više se posvetiti sebi, više čitati i ići u kino. Da ćemo više štedjeti i manje trošiti na gluposti. Da ćemo se usavršavati ili pak da ćemo ove godine više odmarati i ljenčariti. I to su samo neke od naših novogodišnjih odluka s čijim žarom krećemo kao iz početka. Da baš taj „kao“ nas onemogućava da uvidimo da se takve odluke ne donose tog magičnog 01.01. već u proljeće.

Zašto, sigurno se pitate? Pa osvrnite se oko sebe pa odgovorite da li početkom godine počinje cvjetati susjedova trešnja ili, je li na putu do vašeg posla netko ošišao živicu do savršenstva i tom se trudu divite iako ne znate čije su ruke tako marljive, i je li ona simpatična djevojka iz vašeg susjedstva, čije ime ni ne znate ali ju pozdravljate, upravo pokosila ne baš tako mali travnjak baš 01.01.? Ne, ništa se od ovog scenarija ne dešava tog dana. Čak i kad nešto procvjeta van uobičajenog godišnjeg doba bez razmišljanja ćemo reći da je priroda poludjela ili da ni priroda više nije što je bila. Poznato zar ne?

Ni vaš pas ili mačka ne mijenjaju dlaku tog 01.01. Sve se dešava i sve počinje ne na datum već dolaskom proljeća kada se sve budi, mijenja, transformira, buja i sprema se za vatromet. Naš organizam tad savršeno funkcionira ne bi li nam „izmijenio krv“. Šalje nam signale što nam konkretno treba od vitamina i minerala. Iako smo baš tad i najumorniji, svima poznati proljetni umor samo je priprema nadolazećih promjena, i to iznutra i izvana. Priprema na sve što nas okružuje.

I kad bismo se osvrnuli, ali zaista stali i osvrnuli, vidjeli bismo da priroda oko nas započinje s tom odlukom promjena u točno savršeno vrijeme. Ne gleda na kalendar već s prvim zrakama sunca koje počinju jače sjati, lagano, najlaganije budi sve oko sebe kao kraljevnu iz sna i nikakva se promjena ne dešava preko noći. A mi onda očekujemo promjene s 31.12. na 01.01. Zvuči smiješno, a ponekad i preambiciozno. Pa nije nam ni zamjeriti što smo nestrpljivi. Nestrpljivi prigrliti rezultate donesenih i provedenih odluka jer nas taj osjećaj uzbuđenja istinski ispunjava.

Tako je nastala i inspiracija za ovaj tekst, u jednom vrtu koji će to tek postati. U trenutku kad je radoznalo oko autorice ovoga teksta uhvatilo trenutak mladog čovjeka koji je tako zdušno, ručno krampom pripremao zemlju za budući travnjak. Njegovih dva prekopana kvadrata bili su tek početak jednog budućeg pokošenog travnjaka. I dok je zdušno uživao pripremajući zemlju za sijanje sjemena trave, koja jedva čeka buknuti na tom travnjaku, nisam mogla ne uočiti zadovoljstvo koje je isijavalo iz njegovih očiju. Njegov plan bio je iskopati baš ta dva kvadrata od preostalih sto. Njegov cilj je bio izvediv, donesen tog časa i sat dva kasnije ispunjen. Baš smo se pitali kako bi izgledalo da je 01.01. izašao sav uzbuđen i pun dobre volje iskopati ta dva kvadrata. Bi li mu smrznute ruke svakim zamahom krampa oduzimale zadovoljstvo gledajući kraj tim kvadratima? Bi li sivilo oko njega bilo zaista poticajno primicanju toj zelenoj boji mladog travnjaka? Bi li i tad podignuo svoje znojno lice ka zrakama sunca? Možda! Niti smo mi spremni, niti je priroda. Nisu ni ptice, kukci ni leptiri spremni za tih njegovih dva kvadrata travnjaka.

Proljeće je, ljudi proljeće je. Godišnje doba bujanja, mirisa i vatrometa boja. Idealno vrijeme za donošenje i provođenje realnih planova i ciljeva. Jer priroda nam daje krila i zamaha, daje nam vjetar u leđa. Sad, upravo sad, ne 01.01. Sad, kad prvi put podignete svoje obraze ka zrakama sunca dok trepavicama zaklanjate svoje oči. Baš sad kad nakon smiraja dana sa svog balkona uživate u pokošenoj travi, izrezanoj živici, procvjetalim lukovicama tulipana, svoga vrta ili susjedovog. Baš sad kad se rano ujutro čuju prvi cvrkuti ptica, kada zrak ujutro nekako drugačije miriše.

Možda baš sad i danas pitat ćete susjeda, čija trešnja divno cvjeta, šaku trešanja jer vas je do tad bilo nekako sram pa će vas taj crveni sočan griz  trešnje potaknuti da ostvarite plan o savršenoj ili bar zdravoj figuri. Možda je vrijeme da saznate čije su to vrijedne ruke savršeno ošišale živicu pa će vas one potaknuti da se zdušno ulovite nepoloženih ispita jer kako kažu sve je u organizaciji i upornosti. Možda je vrijeme baš sad i danas da pitate djevojku divnog travnjaka s početka teksta kako se zove. Možda će vam ona otkriti tajnu kako ispuniti sve dosadne i rutinske poslove u što kraćem vremenu kako biste imali vremena otići u kino.

Eto i malo našeg poticaja fotografijama vama dragi čitaoče da danas ne morate ništa važno odlučiti, da ne donosite odluke samo iz navike. Ne morate ništa, niti 01.01. niti sada. A ako i nešto odlučite nek to bude u doba proljetnog vatrometa.

U tom vrtu, koji će to tek postati, gdje je rasla jedna trešnja, pored čovjeka čije je lice bilo obasjano znojem, pala je i autoričina „novogodišnja“ odluka. Voljet će više, što god to značilo. Uf, uf proljetnog li vatrometa i pod našim prstima.

TEKST I FOTO – Iva Tominović Matas