HAVANA – SVJETLO I SJENE

„Tako bih voljela putovati!“ Možda nijedna rečenica ne govori više o današnjoj Kubi. Izrekla ju je dvadesetogodišnja djevojka dok sam u društvu mladih Kubanaca ispijao mojito u caffeu marine Hemingway (Kubanci to izgovaraju „enivej“) nedaleko od Havane. Nama se to i ne čini toliko bitnim. Nama, naviklim da kad se sjetimo, potrpamo par stvari u auto i skočimo do Graza, Trsta ili do Budimpešte, naprimjer. Kubancima putovati i nije tako jednostavno. Zapravo, nemoguće je!

Zamislite grad od dva milijuna stanovnika na moru, šećete se čarobnim šetalištem Malecón koje se proteže preko četiri kilometra uz obalu Atlantskog Oceana. Prekrasan proljetni dan. Bonaca. I odjednom shvatite da nešto ne štima: na moru nema ni jedne barke! Razlog je vrlo jednostavan, jer i najmanje plovilo kojem bi vlast dopustila da bez kontrole zaplovi kubanskim vodama imalo bi samo jedan kurs plovidbe – obalu Floride, „obećane zemlje“! Pogled kojim me je ta djevojka gledala dok sam na svom gotovo zaboravljenom španjolskom (nekadašnji sam madridski student) pričao društvu u koje sam sve zemlje i gradove nedavno putovao da bih ih fotografirao ili pjevao u njima, govorio je mnogo više od riječi.

Sličnost između Hrvatske i Kube je zapravo je u tome da su i jedna i druga države potencijalno neizmjerno bogate, prepune talentiranih, kreativnih, radišnih i sposobnih ljudi koji, nažalost, nisu na vlasti. Na vlasti su već desetljećima oni drugi! Hrvatska je pri tome ipak neusporedivo bolje prošla.

Djeca u kubanskim školama imaju pristup internetu sat vremena tjedno. Kućni PC i mobitel velikoj većini obitelji je samo san. Besplatno i kvalitetno zdravstvo, kojim se kubanska politička propaganda tako rado i često busa u prsa, najobičnija je tlapnja! Dokaz? Kako je moguće da liječnici s mjesečnom plaćom od stotinjak dolara imaju luksuzne vile i pred njima parkirane najnovije BMW-ove ili Toyotine terence u najotmjenijim kvartovima Havane? Ali, ne bojte se, vi ćete kao turist i bez plave kuverte imati prvoklasni zdravstveni tretman ako vam, nedajbože, zatreba. Tretman o kome prosječni Kubanac, dakle onaj koji ne spada u njihovih „dvjesto bogatih obitelji“ (i mi se takvima dičimo, zar ne?) može, kao i o putovanjima u inozemstvo samo sanjati. Previše ste im dragocjeni! Kuba obrće milijarde dolara godišnje od turizma. Nećete naći ni jedno prazno mjesto na letovima iz Europe, koji, by the way, nisu uopće jeftini (najjeftinija povratna avionska karta do Kube iz Műnchena ili Milana stoji oko 600 eura). Taj prelazni period između diktature braće Castro i ulaska konzumerskog kapitalizma na velika vrata (na mala vrata je, na crno, ušao odavno) zapravo je marketinški genijalan potez. Da ga nema trebalo bi ga izmisliti! Milijuni ljudi iz cijelog svijeta hrle vidjeti zemlju koja nestaje. Poput Venecije: požurimo ju vidjeti, samo što nije potonula!

Počeli smo od kubanskih sjena. A svjetlo? Pa Kuba je zemlja svjetla. Doslovno! Rasnom fotografu, a takvim se smatram (kad me ulovi napad neskromnosti, srećom to nije često), čini se da svjetlo izvire odsvakud! Fotografije Kariba naprosto blistaju osvjetljenjem kakvo se na fotografijama Europe pa čak ni južnog Mediterana ne može pronaći! Kut pod kojim padaju sunčeve zrake, odsjaj bijelih fasada… tko će znati što je uzrok tog blještavila?

I još jedna stvar u Havani izvire, poput svjetla, odasvud. Glazba! Pjevati i plesati mogu i najsiromašniji. I oni to i čine, tako zdušno i s takvom lakoćom i vedrinom da im mi profesionalni glazbenici, opterećeni dugogodišnjim klasičnim glazbenim obrazovanjem i nekakvim, tobože, visokim standardima, možemo samo zavidjeti. Mnogi iz glazbene branše u našim prostorima od drveća više ne vide šumu! Glazba je iskonska radost i onog trenutka kad se u tu priču umiješa karijerizam, želja za zaradom ili, naprosto ego-trip nekog glazbenika čarolija nepovratno nestaje. A potvrda ove teze? Za vrijeme svog sedmodnevnog hodočašća ulicama starog dijela Havane (Habana Vieja), u pratnji mog neizbježnog pratioca koji me vozio na vozilu zvanom „bisi-tasi“ (bicikl trokolica, nešto poput rikše u jugoistočnoj Aziji), začuo sam iz jednog portuna zvuke čarobne kubanske glazbe. Odmah sam naravno, sišao s trokolice, ušao u omanju dnevnu sobu jednog stančića i zamolio glazbenike da mi dopuste prisustvovati probi. Naravno, nisu imali ništa protiv, i tako sam nekih pola sata mogao uživati u njihovom, na prvo slušanje neopterećenom i neobaveznom muziciranju, u kojem su očito uživali. Slušajući ih primijetio sam na zidu dvije uokvirene diplome, diplome kakvih svako naše kulturno-umjetničko društvo u svojim vitrinama ima na desetine, gotovo sa svake regionalne ili republičke smotre folklora na kojoj su sudjelovali. Pitam ih u pauzi, dečki što je ovo na zidu?  Oni, onako uzgred, lakonski, kao da se radi o nekim goblenima vele: a to? To su naša dva Grammyja!

Proveo sam svoje jedinu havansku subotnju večer u dvorani legendarnog hotela National, kubanskog nacionalnog spomenika, na koncertu orkestra koji je svirao u čast velikog Compay Segunda na trogodišnjicu njegove smrti. Njegovog orkestra. Za mene je to bila rijetka privilegija. Skupila se tu čitava krema Havane. Compay je, uz Ibrahima Ferrera, Rubena Gonzalesa, Omaru Portuondo i druge, jedan od glazbenika koji su, sasvim opravdano, doživjeli svjetsku slavu zahvaljujući kultnom filmu Wima Wendersa (uz veliki doprinos legendarnog Rya Coodera) Buena Vista Social Club.

Kuba je zadržala svoj duh, svim diktaturama i ideologijama usprkos. Fascinirala me vedrina s kojom mi je jedan mladi muškarac, otac troje djece koju sam fotografirao u dvorištu nekadašnje kolonijalne vile u kojoj im je država dodijelila mali stančić, objašnjavao da je u Hrvatskoj nedavno bio rat, da je Hrvatska jedna od republika bivše Jugoslavije, države koja se raspala, a nastala je nakon prvog svjetskog rata raspadom Austrougarskog carstva te se ponovo formirala nakon drugog svjetskog rata pod vodstvom Josipa Broza Tita. Kako čovjek s drugog dijela naše planete, koji živi u totalnoj medijskoj izolaciji, hrani obitelj od svoje mjesečne plaće ne veće od 50 dolara (prosječna kubanska plaća daleko je niža, ali on ima sreću da radi u državnoj službi) može tako puno znati o nečemu tako dalekom, zanemarivo malenom i za njih tako egzotičnom kao što je Hrvatska? Odgovorio mi je kratko, smiješeći se: čitam knjige!

Kubanci su ponosan, vedar narod koji čeka svoju šansu nakon više od pola stoljeća socijalističke tragedije. Nadajmo se da je kapitalistička tragedija koja im neumitno stiže ipak puno manje zlo. Pad berlinskog zida desetkovao je njihove komunističke saveznike i prijatelje i produbio agoniju diktature a samim tim i njihovo već ionako nepodnošljivo siromaštvo.

Ako vas put nanese u sunčanu Havanu, nakon što obiđete tvornice cigara, monumentalni Capitol nalik na Washingtonski, muzej revolucije, kuću mauzolej u kojoj je rođen njihov nacionalni heroj, ikona kubanske samostalnosti, pjesnik José Martí, nakon što se provozate Malecónom u Cadillacu convertible iz 1956. godine, i naguštate jastoga, kilogram kojega ćete u restoranima platiti 7-10 eura, probajte na bilo koji način uspostaviti komunikaciju sa običnim, malim ljudima. Ostat ćete fascinirani njihovom komunikativnošću, gostoljubivošću, ponosom i dostojanstvom kojim podnose nerijetko krajnju bijedu i izolacionizam u kojima žive. Izvucite iz toga pouku i budite zahvalni na slobodi i blagostanju u kojem, za pojam prosječnog Kubanca, živimo.

TEKST I FOTO – Voljen Grbac