PIŠTINA TORTA

Nisam ljubitelj zime. Volim kad mi je toplo. Kad je odjeća lagana, kad sunce miluje tijelo već rano ujutro, kad je svijet obojan žutim, vedar i kristalno čist. Zimu bih mogla, poput medvjedića, bez imalo grižnje savjesti – prespavati.

Ali ima nešto u tom prosincu… U vjetru koji se provlači kroz rukave i nogavice, u smrznutom vršku nosa, u cimetu i vaniliji kojima se namirišu ulice. U tom kraju godine kojemu se radujemo kao ni jednom drugom završetku. Tih posljednjih prosinačkih dana kao da je čarobnim štapićem odnešeno malodušje, onaj turobni uspavani hod; zamagljene, zamišljene poglede opet zamijene iskre u oku, ljudi napune ulice i trgove, žamor ponovno ukrasi grad poput đerdana, ruke se griju kuhanim vinom, prijatelji osmijesima, a snijeg nam pod nogama škripi božanstvenom melodijom. Tih dana svijet izgleda kao iz staklene kugle. Malko je protreseš – i već zaplešu kristali, zazveckaju praporci, zasjaji dukat pod rebrima i svi smo si dobri i sve je baš kako treba.

Opraštajući se od stare godine, opraštamo propuste i greške, vlastite i tuđe. Ispraćajući posljednje prosinačke dane, otpuštamo proživljene neugodnosti, nerješene dugove.

Ima nešto u tom prosincu… U vjetru koji se provlači kroz rukave i nogavice, u smrznutom vršku nosa, u cimetu i vaniliji kojima se namirišu ulice.

Spremajući se dočekati Novu širimo ruke, otvaramo srce i u zagrljaj primamo sve dobro i poticajno što nam krene u susret.

To je zasigurno moćna magija! Neka nepobjediva alkemičarska formula koja depresivnu, hladnu i neljubaznu zimu s prosincem pretvori u bajku, dječji san, zabavište.

Tih se dana, u kojima mi osmjeh ne silazi s lica, u kojima gradom prolazim pocupkujući kao djevojčica, u kojima grlim svakog poznatog, a zastanem popričati sa svakim neznancem koji mi smješak uzvrati, ma baš se tih dana sjetim i onih dragih ljudi koje, u vrtlogu svakodnevnog toka, nekako nehotice ispustim iz misli.

To je razlog zašto vam danas pričam o Pišti, simpatičnom Mađaru kojeg srećom sretoh onih nesretnih godina koje su blagdansku čaroliju pokušale kvariti i metkom i krvlju, a odoše u povijest neobavljena posla baš zahvaljujući takvima poput Pište. Slavonska ravnica bila je nevina i netaknuta, prekrivena snijegom, poput djevojke pred udaju, zima nikad ljuća i odlučnija… Između dva zapuha sjeverca, pod svjetlom petrolejke, u nekom zaklonu, Pišta je govorio o sjajnoj torti koju o svetkovinama peče njegova supruga. Ta je priča bila krcata ljubavlju kao rodni orah plodovima, uskovitlanom strašću izmiješanom s ponosom nabujalima poput istučenih bjelanjaka i s velom poštovanja koji se čistoćom bijelio nadaleko i pred kojim bi sve zlice i svi grijesi pali na koljena.

Pištu odavno nisam srela. Tu i tamo, neki mi vitez slavonske ravni donese kakvu dobru vijest o njemu. No ne prođe niti jedan Božić u mojoj kući bez te torte koja magično pomiče vrijeme i prostor i uvijek, ali baš uvijek, dovede Pištu za moj stol točno u trenutku kad se zareže prva kriška. Ja mu se nasmiješim, on uzvrati osmijeh. I tako nas dvoje, bez riječi i susreta, poželimo svijetu sretnu Novu…

TEKST – Karmela Vukov Colić
FOTO – Robert Blašković

Piština torta

Od 12 bjelanjaka i 12 žlica šećera u prahu ispeći 3 kore. Najbolje je tući 4 po 4 bjelanjka s 4 žlice šećera, pa svaku koru ispeći na prevrnutom, masnim papirom obloženom loncu na 200 stupnjeva, samo 5 minuta. 12 žutanjaka izmiješati s 8 žlica šećera i 8 žlica brašna pa zakuhati u 1 litri mlijeka. Miješati da ne nastanu grudice pa ohladiti. 250 g omekšalog maslaca tući s 100 g šećera u prahu, umiješati kremu od jaja i mlijeka, pa dodati 30 dag oraha. Nadjevom mazati kore, slagati jednu na drugu, pa cijelu tortu izvana namazati nadjevom. Kad se stisne, premazati tučenim slatkim vrhnjem. I naravno, posljednje, ali nikako i manje važno, kušati tortu.